SPASAVANJE REDOVA RADOJKA 3. DEO
Uspostavismo polako sobnu strazu koja je vodila racun o tome da ne prespavamo obroke. Preko dana sobe je obilazio samo jedan „medicinski brat“ koji je, zapravo, bio nas kolega. Vojnik na odsluzenju vojnog roka. On je jedini imao pravo izlaska u grad iz bolnice. VMC u Podgorici se nalazi u samom centru grada, pored stadiona Buducnosti. Ta nasa jedina veza sa svetom skupo nas je kostala. Novine i flasa soka 10 evra. Ko hoce hoce, ko nece i nemora.
Videvsi da smo sve zuci i zuci odlucise da nam daju infuziju. Sidjosmo u prostoriju predvidjenu za to kolega iz sobe Djinovic i ja. Njega prikljucise na infuziju bez po muke. Meni sestra poce da trazi venu. Nema i nema. Po nekoliko uboda na jednoj i na drugoj ruci, ali uzalud. Povukle se vene od te silne temperature. Stize tada i doktor. preuze on iglu. Ponovo nekoliko uboda i na levoj i na desnoj ruci. Nista. Predje na noge. Izbusi i jednu i drugu,ali vene nema pa nema. Rece mi da jedino moze da mi prikljuci infuziju na vrat. Ne,rekoh, pri ovoj pameti. Djinovic se oporavio mnogo brze.Moj oporavak bez infuzije bese znatno tezi. Bese onako kako mi je doktor i rekao. Posle cetiri dana temperatura pade. Lezali bi mi sigurno jos nedelju dana u bolnici,ali nas u tome spreci zakletva.Vec sledeci dan, po prestanku temperature, trebalo je svecano da se zakunemo drzavi koja nema sirup protiv kaslja u bolnici.
Da bih dosledno ostao „mimo svijet“ nisam ni tu zakletvu izgovorio. Nisam prisustvovao onim pripremama koreografije za tu svecanost. Ono vitlanje puskama sa sve bajonetima nisam savladao. Neko mudro odluci da me uopste ne izvode sa ostalom vojskom jer je postojala realna mogucnost da dodje do zrtava. Citavu tu ceremoniju stajao sam u ulazu naseg paviljona. Kada je sve zavrseno i pocelo potpisivanje, ubacih se neopazeno u guzvu i potpisah i ja. Ni ta zakletva nije mogla biti ko kod normalnog naroda. Zbog sveze streljanog premijera Srbije, Zorana Djindjica, bese uvedeno vanredno stanje. To je konkretno znacilo da su nam zabranjene posete prilikom polaganja zakletve. Umesto toga dozvolise nam da idemo kuci za vikend.
Svi u euforiji jer cemo posle 33 dana konacno jesti onoliko koliko smo gladni, a ne onoliko koliko nam daju. Uzimam torbu sa civilnim stvarima i krecem da se oblacim. Navucem pantalone i zakljucim da to nije moja torba. Mislim, jesu patike kao moje i pantalone kao moje,ali mi je sve preveliko. Shvatim tek tada da sam mnogo smrsao. Presao iz cizama u patike i smrsao. Hocu da poletim, jebo te, bez preterivanja. Dodjem u Pozegu i stanem na vagu. Zapanjujucih 89,5 kg. Izgubio 16 i po kilograma za 33 dana. Pola kila dnevno.
Nema komentara