SOFIJA 51. DEO
Secam se kada smo se upoznali, Sofija. Ti si bila sokirana nasim prvim razgovorom. Bila si u neverici, potpuno zbunjena da je tako nesto moguce. Potpuno isti smisao za humor. Bile su ti smesne moje fore a meni podjednako smesne tvoje reakcije i nadovezivanje na njih. Zavrsavali smo jedno drugom recenice, oboje potpuno u cudu, jer, zaboga, prvi put pricamo. Slepi i glupi, ograniceni neistinom da vreme ista znaci. Ili se sa nekim razumes ili ne. Nece vas zajednicki provedeno vreme ni pribliziti ni udaljiti. Dve paralelne linije u univerzumu mogu se kretati beskrajno dugo i ostace paralelne. Ako obe skrenu pod pravim uglom, ali u razlicitom smeru sresce se jako brzo. Upravo to se nama dogogilo, Sofija. Kosmicki susret koji je izgledao potpuno nemoguc. Ja sam ga, posle pocetnog soka, jako brzo prihvatio, jer sam ga, zapravo, citavog zivota cekao. Citav zivot sam verovao u neminovnost takve situacije. U upotpunjenje. Tvoja prva reakcija bila je panika i zelja da pobegnes. Od cega da pobegnes, Sofija? Beg od sebe i sopstvene sustine nije moguc. To je poput onog jezivog trcanja u mestu u snovima. Bezis, bezis i kada se osvrnes shvatis da se nikuda iz mesta makao nisi.
I tada i sada me fascinira tvoja osobina da krupne stvari i dogadjaje prihvatas tako lako, brdjanine. Sreo si zenu kojoj citas misli, a sto je najludje i ona tebi i to prihvatas sasvim mirno i prirodno. Shvatas li, covece, koliki je problem inteligentnim ljudima koje dugo znas objasniti neku svoju misao, koja ni tebi nije sasvim jasna? Neki svoj poriv duse ili neku svoju nedoumicu tesko prevodivu u reci. I onda sretnes coveka koji te gleda u oci i cita. Onom brzinom kojom misli u tvoju glavu naviru. Sto je najgore ne samo misli nego i najdublje emocije. Osecala sam se ne kao gola, brdjanine, nego kao providna. Bio mi je to nepodnosljiv osecaj, meni nenavikloj. Nisam ga dozivela u startu kao upotpunjenje, nego kao razgolicenost. Htela sam iz svoje koze pobeci. Dok nisam osetila da je obostrano. Dok nisam iz tvog osmeha pocela da citam nenapisane romane. Dok nisam iz tvojih bora procitala sav bol koji u sebi nosis a iz sjaja u ocima svu radost koja isijava. Kao da mi je neko dao sifru za tebe. Kljuc uz pomoc koga sam u jednoj sekundi shvatila i razumela brdjanina i ovu silu koja nas je zadesila. Sekunda u kojoj je beg postao istovremeno nemoguc i nepotreban. Upotpunjenje, kako ti rece.
Nema komentara