SOFIJA 42. DEO
Moj mozda i najveci problem u zivotu je sto pamtim kao slon, Sofija. Pamtim tako i tu 1983.godinu i plej of u kosarkaskoj ligi SFRJ. Imao sam samo 6 godina, ali veruj, pamtim. Kada sam poceo navijati za Partizan to vec ne pamtim, Igrali su tada u polufinalu plej ofa Olimpija i Partizan. Za Olimpiju Peter Vilfan. Za Partizan Boban Petrovic. Obojica sjajni kosarkasi i saigraci iz reprezentacije. Veliki prijatelji, zahvaljujuci, verovatno i cinjenici da su bili neobicni. Ne bas po pravilima. Prvu utakmicu u Ljubljani dobila je Olimpija. Igrao se revans u Beogradu. Pun Pionir. Vrlo napeta utakmica. Minut i po do kraja Partizan vodi jedan razlike i ima loptu. Loptu iz auta treba da izvede Petrovic. U sekundi u ludoj glavi sine mu ideja. Kaze Vilfanu „sada cu iz auta loptu dodati tebi. Ti je zadrzi par sekundi pa mi je vrati. Bas ce biti fora.“
Upravo to je i uradio. Dodaje loptu protivnickom igracu. U hali muk. Igraci Partizana krecu da se vrate u odbranu a igraci Olimpije potrce u kontru. Vilfan drzi loptu u rukama dve sekunde i vraca je Petrovicu. Dvojica sudija se gledaju zbunjeno. Situacija se zavrsava tako sto obojici dodeljuju tehnicku gresku. Zbog nepostovanja takmicenja.
Zasto ti uopste pricam ovu pricu, Sofija? Ovo je prica o bezuslovnom poverenju. O odnosu u kome nema preispitivanja. Ako ti nesto kazem onda je to tako. Nema ni „mozda“ ni „ali“ ni „videcemo“. Bas je tako kako sam ti rekao. Svestan sam ja da to uopste nije jednostavno. Poput one igre je kada kazes detetu da se opusti i slobodno padne nazad a ti ces ga docekati i uhvatiti. Nije jednostavno. Postoji milion „ali“. Ako postoji potpuno poverenje sve ih brise. Deca to ucine sa osmehom na licu kada veruju.
To decije poverenje jedino moze spasiti svet. Ta sposobnost da se covek prepusti. Da i zivot, ako treba, stavi u ruke svojih bliznjih. Bez trunke sumnje. Koliko je ljudi , Sofija, kojima bezuslovno verujes? Kojima bi poverila zivot. Premalo. Ta mreza poverenja sve je manja i zato ovaj svet nezaustavljivo juri u propast. Covek je coveku vuk vise nego ikad pre. Mi, naivni, uglavnom smo smesni. Verujemo bezuslovno, naivno pretpostavljajuci da i ostali tako decije prilaze stvarnosti. Bivamo, naravno, iznova i iznova masakrirani od vukova koji glume jaganjce. Tesko da ce se ovaj svet spasiti, Sofija.
Nema komentara