SOFIJA 39. DEO
Postoje momenti kada u coveku nesto prosto pukne. Prekinu se neke tanane niti i u dusi se otvore neka nova nepoznata prostranstva. Promeni se ugao posmatranja stvarnosti i od tog momenta nista nije vise kao sto je bilo. Plemenite duse sazdane su od krhkog materijala. Sa njima treba nezno rukovati. Ako se razbiju od te srce nije moguce napraviti ista vise smisleno. Postanu obicne i jedna zvezda se ugasi. Nema veceg greha nego ugasiti zvezdu u necijem oku, Sofija.
Ljudi to, na zalost, cesto rade. Iz dosade. Iz neznanja. Iz obesti. Nesvesni da kada zvezda sasvim nestane nastupice potpuni mrak. To se meni dogodilo u onom mracnom bunkeru, Sofija. Nesto se u meni slomilo. Ne od batina i pretnji. Ne od mraka koji mi je dusu polako naseljavao. Slomilo me je nepoverenje koje sam u tvojim ocima video . Ne mozda cak ni nepoverenje. Prejaka rec je u pitanju. Mozda je tacnije reci nedostatak apsolutnog poverenja. To je samo jednu sekundu sevnulo u tvojim ocima. Ocima koje i inace govore snazno i upecatljivo. Verujes li mi, Sofija, da me taj trenutak promenio zauvek. Od tog trena postao sam brdjanin koji svet i sebe u svetu posmatra malo drugacije. Onaj svet je nestao i zakoracili smo u ovaj u kome mi Sofija ne veruje potpuno. Grozan i odvratan svet bez smisla.
Taj delic sekunde obesmislio mi je i revoluciju i sve ono za sta se ceo zivot zalazem i borim. Taj novi svet o kome 40 godina mastam postao mi je u trenu besmislen. Nedovoljno bitan. Prestao je biti vredan zrtve. Oni protiv kojih se borim prestali su mi biti neprijatelji. Ostao je samo prezir, sazaljenje i rezignacija. Neodoljiva zelja da ih pustim nek rade to sto rade dokle god to zele. Neka nose i pojedu sve ako im je bas toliko stalo. Sada smo puno slicniji. Zvezdu u oku nemam vise ni ja. Ona me je vodila. Ona je izazivala groznicu. Zbog nje sam jurisao na barikade. Zbog nje sam rusio zidove.
Slomi se nesto u coveku i onda shvatis da nema tih zidova koji mogu biti cvrsti kao sto su zidovi u nama. Shvatis da svet ne postoji sem sveta u dusi. Ugasi se zvezda i postanes razumno bice. Podanik. Obezbedis sebi jos puno besmislenih dana na ovom svetu. Dana bez cilja, dana bez nade. Dana bez briga. Zamajavas se nebitnostima a citav zivot, u stvari, zalis za onom zvezdom koju si izgubio.
1 Komentar
DA…ODLIČNA…BRAVO