SOFIJA 32. DEO
Imala je Sofija trenutke lude hrabrosti i trenutke u kojima se plasila sopstvene senke. Puno je nekih strahova nakupila i oni su je paralisali u velikoj meri. Stalno me opominjala da budem oprezan i da vodim racuna i o sebi i o ljudima iz mog neposrednog okruzenja. U isto vreme ponosila se mojom hrabroscu. Video sam joj to u oku i osecao u boji glasa. Cudna je moja Sofija. Odraslo deriste koje je velikih i rasirenih ociju nesigurno koracalo kroz zivot. Snaga okeana u krhkom pakovanju. Kao pticica je bila moja Sofija.
Ne mozes ti tako, brdjanine. Nerealno je. Sve je previse komplikovano. Znas li sta je sve protiv nas? Ne mozes se ti samo pojaviti i promeniti pravila. Ko si ti da tako nesto uradis? Mislis prvi si se setio? Svi su bili slepi kod ociju sve ove godine. Samo su cekali jednog brdjanina da im otkrije rupu na saksiji. Nekada si bas prepotentan. Sta god smislio, uradio ili napisao budi svestan da se neko setio pre tebe. Odakle ti pravo da tek tako dodjes i uzdrmas stabilan poredak? Postoji neko stanje ravnoteze teskom mukom postignuto. Daleko od toga da je sjajno, ali je makar poznato. Sta ti nudis? Neizvesnost. Znas li, brdjanine, da promene nikada nisu omiljene. Treba se trgnuti iz letargije i ponovo preuzeti odgovornost nad vlastitim zivotom. Uopste nije jednostavno. Duboko je usadjeno u ljudskoj psihi da radije bira sigurnost. Bezbednost ma koliko ona besmisla sa sobom nosila. Velikih lomova svi se boje. Tvoje delovanje, kad se zanos slegne, nosi i veliku dozu straha. Uvek te prati ono „ali“. Jednom neko pametan rece da sve izgovoreno ispred „ali“ nema ama bas nikakvog znacaja. Nije ovo planeta leptirica. Da oni trebaju vladati ziveli bi duze od jedan dan. Ovo je planeta ljudi koji sa sa obe noge stoje na zemlji. Koliko god dosadno zvucalo oni su ti koji zivot na zemlji cine mogucim.
Sve je tako kako ti kazes , Sofija, ako ti zivotom smatras nabrajanje dana. „Zivot da je vise zivih“-kako je govorila moja pokojna baba. Nisam pristalica tog vaseg toliko obozavanog mira. Meni to deluje kao klinicka smrt. Nemir je moje prirodno stanje. Neprekidna borba da se stvari pomere sa mrtve tacke. Da se soba u kojoj zivimo provetri. Makar i po cenu upale pluca. Moras savladati taj strah od promene. Strah da ti na celu pise da promenu zelis. Zakoraci hrabro, Sofija. Napravi iskorak u nepoznato. Dozvoli sebi priliku da se osecas dobro. Nemoj ziveti ispricane price. Preuzmi rizik za sopstvenu buducnost. Izadji iz tog matriksa bezbednosti. Dozvoli mogucnost da se stvari odvijaju iako sve svakog momenta nije pod tvojom kontrolom. Ubedjen sam da su dovoljni srce i dobra namera. To je dobitna kombinacija koja iz svake situacije pronadje povoljan izlaz. Za promenu poveruj i reci sebi, bez imalo dvoumljenja da ti to mozes. Da svesno iz sigurnosti banalne svakodnevice pravis iskorak u nepoznato jer ti osecaj kaze da tako treba. Videces kako se na tvoje oci zidovi ruse i okovi otpadaju. Prvi koraci, prirodno, bice nesigurni. Svaki sledeci sve sigurniji. Osetices veliko olaksanje, Sofija.
Nema komentara