SOFIJA 28. DEO
I kada sam bio sasvim mali, Sofija, i tada sam umeo lepo i dugo da pricam. Krupnim glasom netipicnim za dete. Nekako sam se rodio sa tom osobinom da u drustvu, bilo malo ili veliko, „drzim banku“. U kakvu god skupinu bih upao, jos od najranijeg secanja, vrlo brzo bih postao taj koji je davao ton prici. Mnogo dece nekada a i ljudi sada imaju problem da uspostave komunikaciju. Da prica potece. Mnogo je kocnica i strahova u ljudima. Niko ne voli bele poglede kada isprica nesto. Niko ne voli mlaku reakciju na pricu koja je trebala biti efektna. Zato ljudi radije ne rizikuju. „Mudro“ cute i cekaju da izleti neki brdjanin i da zapodene razgovor. Onda je relativno bezbolno prikljuciti se i dodati nesto.Zvuci odmerenije. Manji su izgledi da naidjes na neodobravanje. Linija manjeg otpora od malih nogu. Cudimo se posle zasto diktatoru svi cute. Zato sto smo tako vaspitani. Cutanje je zlato. Koliko su mi samo puta rekli „sto bas ti moras sve da kazes?“ Bas moram. Delimicno zbog unutrasnje potrebe da stvari nazovem pravim imenom a delimicno zato i sto mora neko. Zbog vas koji cutite. Zbog vas sto trecim ljudima govorite ono sto bi ste voleli da mozete izgovoriti onome koji to zasluzuje.
Ne mozes ni tako, brdjanine. Moras praviti neku selekciju. Bespotrebno stvaras neprijatelje na sve strane. To srucivanje istine u lice ti dozivljavas kao veliku vrlinu, ali moras shvatiti da malo dobrog donosi. Da li mislis da ljudi vole kada ih suocis sa surovom istinom? Svi mi imamo neke mehanizme kako da amortizujemo stvarnost. Kako da se borimo protiv zime koja dolazi. Lazemo sebe svesno u pogledu mnogo cega. Kako ne vidis da je to jedini nacin da se zivot podnese. Ako sve ogolimo do koske unistice nas pogled na ono sto kao covecanstvo zapravo jesmo. Neka doza iluzije je neophodna. Mora se necim zaciniti svakodnevica. Bila bi bez toga suvoparna. Jako tesko bi je bilo progutati.
Ja, Sofija, i kafu pijem bez secera. Nikada djus votka. Nikada dzin tonik. Nikada cigarete sa malo nikotina i katrana. Ako pijem kafu volim da je gorka. Kafa jeste gorka. Ako pijem votku pijem votku. Ako hocu djus ne treba mi votka. Ne volim to maskiranje ukusa. Ne volim lazne osmehe. Sta pomaze guranje glave u pesak? Sta dobijamo ako stvarnost svesno zamagljujemo? Zar to nije slicno narkomaniji samo bez droge? Beg od stvarnosti. Nemogucnost da se suocimo sa zivotom. Mnogo je bolje stvari postaviti na pravo mesto pa se onda prema toj realnoj stvarnosti odnositi. Kakva god da je. Mnogo je lakse i postenije. Imas mir sa sobom. Rascistio si. Mnogo snage odnose situacije u kojima nisi nacisto. Hodanje kroz maglu. Pipanje na slepo.
Opet bi ti da pojednostavis stvari, brdjanine. Nikako da shvatis da nisu jednostavne. Da se ne moze sve rastaviti na proste cinioce. Nije sve crno ili belo, covece. Mnogo je sive oko nas. U sustini siva preovladjuje.
Sve se na kraju ispostavi ili crno ili belo, Sofija. Tih pedeset nijansi sive nisu moja sfera interesovanja. Bledo sivo je zapravo belo. Tamno sivo ima crnu sustinu. Pre ili kasnije ces shvatiti.
Nema komentara