PONOVO RADI VRSALICA, PONOVO RADI VRSALICA!
Konacno progreja ovih dana. Konacno pravi letnji suncani dani. Poznato je da nisam neki ljubitelj sunca, ali,valjda, je previse bilo kise ovog leta, tako da ovi vreli dani cak i meni prijaju. Probudi u meni ovo sunce neke uspomene iz detinjstva. Podseti me na neka daleka vremena kada je leto kod nas u selu bilo rezervisano za vrsidbu. Uplasi me cinjenica koliko sam mator kada se toga setih. Niti vise postoje vrsalice niti iko od mladjih generacija uopste zna sta je vrsaj. Kao da se zbivalo pre 100 godina. A nije.
U leto,izmedju Petrovdana i Ilindana,uglavnom, desavao se taj,za moje decije godine jako bitan dogadjaj. U selo je stizala vrsalica. Cudesna sprava koja je stogove i krstine poznjevene psenice razdvajala na slamu,plevu i zito. Traktor okrece jednu remenicu a ona preko jednog ogromnog kaisa pokrece mehanizam vrsalice. Potrebno je , Boga mi, desetak ljudi da se taj proces vrsidbe upotpuni. Sem „majstora“ koji snopove zita „nalaze“ u vrsalicu, tu je potreban neko ko ce te snopove vilama dodavati. Potreban je jedan koji ce presecati kanape kojima su snopovi vezani. Covek koji sklanja pune dzakove sa psenicom i postavlja prazne. Barem dvoje-troje koji sklanjaju slamu koja iz vrsalice izlazi. Jos dvoje koje tu slamu trpaju na gomilu. Prava mala manufaktura.
Raj za decu. Em je vrsalica bucna em je okupljena gomila ljudi koji stalno nesto zanimljivo pricaju i sale se. Mi trckaramo i ne znamo gde cemo pre. Da li u onu mirisnu slamu ili da ceprkamo oko pleve sa kojom se moze igrati na stotinu nacina. Stalno smo nesto zeleli da pomazemo. Kada sam dovoljno odrastao da mogu ja seci kanape kojima su snopovi zita vezani, doziveo sam to kao unapredjenje u cin kapetana,najmanje.
Posebna prica bio je rucak posle vrsaja. Kod mene kuci odvijao se na jednoj terasi gde je bilo prohladno. Veoma prijatno kada se udje sa tolike zege. Svi radnici posedaju,a mi ,deca,svaki put strepimo da li ce za stolom ostati mesta i za nas. Uvek bi mesta bilo. Prosto su videli koliko nam to znaci pa bi nas poredjali negde u dno sofre. Te nase srece. Da sedimo sa odraslima i slusamo njihove price. Hrana koja je bila bolja od svakodnevne imala je posebnu draz. Jesti tako za velikim stolom sa onom gomilom ljudi bilo je neprocenjivo. Starinski kolaci koji su u tim prilikama sluzeni imali su neponovljiv ukus. I sada osecam ukus tih salcica, vanilica i prave seljacke oblande od mleka. Fil za tu oblandu kuva se letnji dan do podne. Pre je Marko savladao Musu Kesedziju nego sto se pokojna baba izborila s filom za oblandu.
Ruca se i krece dalje. Puno selo ljudi. Svaka kuca puno psenice. Vrsalica prelazi kod komsije i tako redom. Poput cirkusa. Ponovo se postavlja i sve krece iz pocetka. Naravno i mi za njom. Radost potpuno cista i iskonska.
Nema komentara