Muka (peti deo)-Ilija M. Popović – Pop
Proveo je skoro ceo dan na njegovom panju a da toga nije bio svestan. U jednom trenutku oseti korake iza sebe i prenu se. „Hajde kući, ceo dan si tu.“ – blago mu reče supruga čvrsto ga stežući za rame. I ona je bila sva slomljena ali je ipak smogla snage da dođe do njega i da ga pozove kući. Kako stvari stoje jedino oni su ostalali jedno drugom. Čvrsto je uhvati za ruku da mu pomogne da ustane jer je utrnuo od celodnevnog sedenja i iznemoglosti. Ništa taj dan nije jeo i to se osećalo na njemu. Jedva je hodao. Držao se za nju a ona ga je sa suzama u učima vodila uz livadu i u sebi imala neverovatan strah da će mu se nešto dogoditi. A šta bi ona posle? Bez njega ni ona više ne bi bila ona. Mora mu pomoći da ovo zajedno prevaziđu. Mora mu pomoći da shvati kako će sve to jednoga dana doći na svoje. Mora pomoći i samoj sebi jer se borila između dve velike ljubavi. Između svoga supruga koji joj je bio zvezda vodilja ceo život i koga je poštovala iznad svega i svoga jedinog deteta koga je kao majka volela onako kako samo majka može da voli. Bila je jaka i hrabra. Bila je jača i hrabrija od svih njih u ovom trenutku. Osećala je da ako ona popusti i ako se ona preda sve će otići niz vodu a to nikako nije mogla da dozvoli. Mora pobediti osećaje, snove, želje. Mora pobediti sebe ako se uopšte u ovakvoj situaciji može doći do pobede i ako se bilo šta može smatrati pobedom.
Ušli su u kuću i on je seo u njegovu fotelju. Prinela mu je čašicu sa rakijom i nežno ga pomilovala po kosi. On je pogledao i prineo njenu ruku svojim usnama. Poljubio je nekoliko puta u ruku i nežno joj rekao: „Šta bih ja da tebe nije?“ Sela je pored njega na naslon fotelje, zagrlila ga, a on je prebacio ruke preko njenih nogu. Počeli su da plaču zajedno. Svet koji su gradili godinama sada se srušio. Večeras će nakon više od ko zna koliko godina u kući ostati samo nih dvoje i velika praznina svuda oko njih. Nisu sigirni da li se smeju i mogu popeti na sprat u svoju sobu kada znaju da u sobi preko puta njih više neće spavati oni za koje su dali sve što su mogli i imali. Oni više nikada neće spavati kao pre. Ništa više neće biti kao pre.
Ostali su dole u kuhinji. On u fotelji prekriven radnom bluzom a ona na otomanu pored šporeta. Ni jedno ni drugo nisu imali dobar san. Budili su se, ustajali, šetali po kući. On je izlazio na terasu i dvorište i kalemio cigaretu jednu na drugu. Ne seća sa da je više popušio u životu.
Pevci su najavili početak novog dana. A dan je bio uobičajen, kao i mnogi pre toga i mnogi koji će doći, ali ovoga puta sve je izgldalo navažno i oni su posao obavljali tromo i bezvoljno u tišini. Ona je spremala doručak sa suznim očima a on i dalje nije mogao jesti. Nije mogao ni da pogleda hranu. „Moraš uzeti bar malo, ne možeš tako izdržati ceo dan“ govorila je ali on jednostavno nije imao volje ni za šta. Ponovo je otišao do svog panja i gledajući u put ka gradu uzdisao i pušio cigarete jednu za drugom.
nastaviće se…
Nema komentara