Muka (deveti deo)-Ilija M. Popović – Pop
Dani su prolazili, deca nisu dolazila ali su majku svakodnevno zvali telefonom i raspitivali se za oca. Govorila im je da stvari ne idu u pravom smeru i molila ih da još jednom razmisle o svojoj odluci i vrate se kući. Govorila im je da ako to ne urade imanje će polako početi da se zapušta jer otac sve češće odlazi na njegov panj na bregu a sve manje radi i misli o imanju a ona ne može sve stići sama. Ili bar da dođu da pomognu makar malo i koliko mogu. Sin je odgovarao da će doći, da sada nema vremena, da ima obaveza i da je on počeo da radi u jednom preduzeću kao vozač dostavnog vozila. I na samu pomisao da ovo saopšti suprugu koža joj se ježila. Kada je uveče ulazio u kuću sav iznuren i ispijen od nesanice i duvana ona mu je govorila da su deca zvala, da su dobro i da će sin doći čim stigne da malo pomogne. On je sve češće ćutao, mnogo pušio i slabo jeo i počeo vidno da mrša. Nije išao u štalu, nisu ga više interesovala ni junad koja je uzgajao, niti grožđe koje je trebalo brati, niti rakija koju je trebalo peći. Izbegavao je čak i prijatelje i kumove koji su na poziv supruge dolazili da sa njim razgovaraju i da probaju da ga urazume da mora gledati napred jer život ma koliko težak bio, mora se živeti. Ništa nije pomagalo. Čak više nije ni odmahivao rukom, nego je čim se neko približi kući odlazio na njegov panj i tamo provodio vreme sve do mraka. Više nije odlazio ni u sobu na spavanje nego je onako obučen ili spavao u fotelji ili na otomanu pored šporeta. Zima se približavala a on je izgledao sve gore.
Stoka i imanje su polako počeli da se zapuštaju. Ona nije sve stizala sama a njega više nije interesovalo ništa. Sve je više ćutao i sve se više povlačio u sebe. Izbegavao je prijatelje, komšije pa čak i kuma koga je voleo kao brata jer su drugovali od malih nogu. Od njega je bežao i sa panja kada bi ga ugledao, te lutao po šumi sve do same noći i onako iscrpljen, sumoran, iznuren i gladan dolazio kući, sedeo na terasi, pušio i ćutao. Jeo je ili malo ili ništa pa je i supruga pored njega počela polako da se predaje jer nije mogla ništa da uradi, ni sa njim ni sa imanjem. Niko pa ni ona nije znala do kada će ovo da traje i da li će ikada prestati.
Jesen je polako uzimala svoj danak i napolju su se mogla videti samo gola stabla i svakodnevna magla, a kiša je padala sve češće i sve duže. Kao i obično, tih noći svetlo u kuhinji se nije gasillo a on je ležao u svojoj fotelji prekriven nekim frotirom a ona na otomanu pored šporeta kada je zazvonio telefon. Bilo je jako kasno i ona se sa velikim strahom ustremi prema predsoblju onako bunovna i dokopa slušalicu. „Molim…halo…ja sam…“ govorila je uzbuđeno i isprekidano te jedva uspela da razazna ko je zove. Bio je to sin. Zvao je iz bolnice da im kaže da su dobili unuka. Slušala ga je kako joj to sa veseljem saopštava i kroz plač jedva izgovorila: „Sa srećom bilo sine moj, sa srećom…doći će majka čim uhvatim neki prevoz“. Spustila je slušalicu i krenula prema suprugu da mu saopšti divne vesti. On je već sve čuo i kako nije ni spavao zatekla ga je kako je stajao na sred kuhinje spuštenih ruku i vidno uzrujanog. „Dobili smo unuka“ potrča preko kuhinje prema njemu u obgrli ga oko struka. „Unuka smo dobili“ govorila je kao da je nije čuo. A on je stajao zbunjen i nije znao da li da se raduje ili da plače a po glavi su mu prolazile razne misli.
nastaviće se…
Nema komentara