Moj grad (četvrti deo)-Ilija M. Popović – Pop
Ušao je u svoju sobu i onako obučen legao na krevet. Bilo je jako toplo za ovo doba godine i on reši da ne zatvara prozor. Napolju se čula tišina. Ovaj deo grada je galamio samo u jutarnjim satima kada deca dolaze u školu i kada su odmori između časova. Ali ta vrsta buke nikome nije smetala. Čak je leti toliko bilo tiho da je za celu ulicu bio praznik kada dođe septembar i deca pođu u školu. Do škole ove godine ostalo je još par dana a on nije siguran da će taj dan dočekati u gradu. Moraće da se vrati. U tom razmišljanju je utonuo u san.
Budio se nekoliko puta. Bilo mu je vrućina, pa mu je bilo hladno, prevrtao se sa strane na stranu. Trzao se, ustajao, išao u kupatilo, umivao se i vraćao ponovo u krevet. Misli mu nisu dale da odspava kako treba. Pred zoru je konačno ustao, otišao da se istušira, obukao druge kratke pantalone i majicu pa se uputio prema gradu, da se raspita za neku od agencija za nekretnine. Ali prvo mora otići na komplet lepinju u staru čaršijsku pekaru, ako i ona nije zatvorena.
Iznenadi se da je pekara ostala ista kao što je bila pre toliko godina. Samo je umesto starih drvenih vrata kojih se sećao, sada tamo bila PVC stolarija, a umesto matorog pekara, bile su dve zgodne žene. “Molim vas jednu komplet lepinju, malo bolje pečenu i dva jogurta u čaši” zatraži. “Ovde ili nosite?” “ Ovde ću.” “ Morate malo sačekati.” “U redu, biću ispred, dok ne bude gotovo. Hvala.” Izađe ispred pekare da malo razgleda. Baci pogled na staru osnovnu školu i na veliki odžak od roštiljnice koji je štrčao preko krova zgrade pored. “Baš ružno.” pomisli. Seti se da je roštilj bio preko puta u maloj udžerici, a sada je na mestu gde je bilo jako lepo dvorište, jedne stare neomalterisane kuće od cigala. Prodavačica mu kucnu na izlog. “Gotova je vaša lepinja”. Uđe unutra, skloni pribor za jelo koji je dobio, i kao što je radio nekada, i kako se to u stvari i radi, skide poklopac od lepinje, odlomi rukama komad i umoči u predivno ispečenu mešavinu kajmaka pretopa i jajeta. Zagrize, žvaknu par puta i proguta. Odjednom mu celim telom prođe neopisiva radost i zadovoljstvo. Otpi malo jogurta, pa krenu polako istim redom. Ovoga tamo gde je on nema. Ili bar on nije to uspeo da pronađe. Ako ništa ono je zbog ovoga vredelo doći. Toliki put, za jednu komplet lepinju…vredi. Nasmeja se u sebi, popravi mu se raspoloženje, plati, zahvali se i krenu ka centru, da tamo negde popije kafu.
Sretao je mnogo ljudi, a bilo je tek oko deset sati. Sve je vrvilo od prolaznika. Pomislio je, da možda nije neki praznik. Nemoguće da niko nije na poslu, ili da se šeta po gradu a da je na poslu. Ma da, ne iznenadi se, sve je isto kao što je bilo pre onoliko godina. U nekoliko kafe terasa na koje je nailazio bila je neopisiva gužva. Nigde mesta. Nađe jedan slobodan sto u uglu kafea pod velikom crnim suncobranom, preko puta opštine. Sede, naruči kafu, neki ceđeni sok i nastavi znatiželjno ispod naočara za sunce, da prati svakog prolaznika koji se tuda kretao. Definitivno nikoga nije poznavao. Pored njega je sedela jedna vrlo glasna grupa mladića. Buljili su svako u svoj mobilni telefon, i razgovarali uglavnom o fudbalu. Ono što mu je upalo u oči je da su im telefoni i garderoba vredeli više od po nekoliko stotina dolara i da su posle svake druge reči koristili reč “brate”. Kukali su na sve. Porodicu, prijatelje, društvo, kafu, vreme… Njima ništa nije valjalo, a njemu ništa nije bilo jasno. Dobro odeveni, moderni telefoni, imaju novca vidi se, lenčare, a nezadovoljni. Mora da se on još nije probudio. Mora da još spava pa sve ovo sanja. Ili se ništa nije promenilo u zemlji iz koje je od ovoga pobegao. Nije mogao više da ih sluša. Ostavi ispod pepeljare novac za ono što je popio i krenu dalje. Malo će procunjati po gradu i potražiti neku agenciju za nekretnine.
Samo što krenu, jedna ženska osoba koja prođe tik pored njega privuče mu pažnju. “Ma je li ovo ona?” pomisli i glasno je pozva imenom. Ona se okrenu, pogleda levo, desno, prema njemu, ali pošto zaključi da niko ne zove nju, nastavi dalje. Pozva je još glasnije i diže ruku.
nastaviće se…
Nema komentara