Kod Miloševića na rođendanu
Vesele devedesete. Serija moje mladosti. Boze,koliko smo bedni bili. Tih devedesetih pocese proslave osamnaestih rodjendana. Vrlo paradoksalno, u vreme najvece bede. Nije to bilo glamurozno kao sada. Zurke za drugare iz skole. Mnogo loseg alkohola. Bili smo mladi i bilo nam je jako lepo. Nismo ni znali za bolje.
U toj mojoj generaciji iz gimnazije bilo je puno Kosjeraca. Skup zaista divnih i momaka i devojaka. Zajedno smo putovali raspadnutim Raketinim autobusom. Da, bas onim koji zimi nije imao grejanja a kom leti nije bilo moguce otvoriti prozore. Druzenje je odatle krenulu i kroz skolovanje bas ojacalo.
Kada je pravio 18. rodjendan Aleksandar Milosevic,jedan od drugara, pozvao je nas petnaestak Pozezana. Gledam sada ovu decu kako idu na te rodjendane. Ili oni koji imaju dozvolu voze ili idu taksijem ili imaju nekakav organizovani prevoz ako ih je vise. U krajnjem slucaju odvezu ih roditelji. Mi smo imali taj raspadnuti autobus u polasku u 19:20 sati i voz bez voznog reda u povratku. Odes na zeleznicku stanicu oko 2 sata posle ponoci i cekas voz koji ce mozda naici za pola sata a mozda nikad.
Uglavnom, bese to lep rodjendan. Mislim da se kafic zvao Vozd. Napismo se kao sto mogu samo ljudi tih godina. Dodje tih famoznih 2 sata ujutru i krenusmo kolektivno na voz. U tom terminu nailazio je neki poslovni sa kolima za spavanje. Na divno cudo, nismo ga dugo cekali. Udjosmo u voz. Bez karti. Za to vreme potpuno normalno. Da stvar bude jos gora, vagon u kome ljudi spavaju bese otkljucan sto inace nije slucaj. Upadosmo tako galameci. Pocese da proviruju sanjivi ljudi i mi tek tada ukapirasmo sta smo uradili. Krenusmo prema izlazu iz tog vagona. Tada iskoci kondukter i krenu da nas grdi. Kad cu da karte nemamo, rece da ce pozvati policiju i ode. Racunali smo da nece,ali nismo bili sigurni. Naidjosmo na jedan prazan kupe. Od nas 8 koliko nas je bilo, cetvorica posedase u taj kupe a nas cetvorica ostadosmo u hodniku. Cile, Zagi, Boza i ja.
Pojavise se trojica vrlo ljutitih policajaca. Na celu jedan crni, vidno pijan. Krenu dreka : “ Sta radite, stoko jedna! Polazi napred!“ Krecemo prema lokomotivi. Scena kao iz Otpisanih. Prvi ja, policajac, Cile, policajac, Zagi, policajac, Boza… Nailazimo na kupe u kome sede ova nasa cetvorica i glume da spavaju. Kad to videsmo Cile se nasmeja. Policajac koji je bio izmedju mene i njega iz okreta mu udari takvu samarcinu da se zalepio za prozor i svozao na pod. Videsmo da je djavo odneo salu. Sprovedose nas tako strazarno sve do vrha prvog vagona. Do lokomotive. Sabise nas u onu cetvrtku . Zaurla crni pijani pandur, koji bese vidno besan sto smo ga odvojili od piva : „Gde ste bili ,stoko?“ Boza, dobricina iz Doboja, potpuno ne razmisljajuci rece : “ Kod Milosevica na rodjendanu.“ Kuku majko. Kad je to pocelo da puca. Zagija, koji je stajao pored mene,crni besni pandur pogadja pesnicom u mesecak dana ranije operisan nos. Krece krvarenje. Ja se nalazim u poslu da ga pridrzim.Cile i Boza pokusavaju nesto da objasne, sto se definitivno ispostavlja kao pogresna taktika. Sto vise objasnjavaju vise samara dobijaju. Kad videse da je Zagi ozbiljno krvav dreknuse da ga uvedem u wc da se umije. Otvorih vrata kad unutra covek. Nepoznat. „Sta ti radis tu?!“ Covek pokusa da objasni da nikakve veze nema sa nama i da je prosto bio u toaletu. Uzalud. Uhvatise ga i izgazise bukvalno. Najvece batine je dobio.Dugo sam umivao Zagija na obostranu korist. Kada videse da su preterali spustise malo loptu. Oprostise nam sto su nas tukli.
Te 1995. bese zajebano ici Milosevicu na rodjendan. Pa, makar se zvao i Aleksandar. Ne bese lako sledeci put uci u taj voz. Usli smo. Opet bez karte. Ne zato sto bejasmo hrabri nego zato sto izbora nije ni bilo.
1 Komentar
„Pišemo kako bismo iskusili život dvaput, u trenutku i retrospektivi.“ Sa srećom!