KNJIGA O COVEKU KOJI PISE KNJIGU 2. DEO
Mislim da covecanstvo strahovito luta. Usmereno je na istrazivanje kosmosa, na proizvodnju sve savrsenije tehnologije, na produzetak zivota lekovima nove generacije… Ljudski mozak i njegove neslucene moci u velikoj meri su zapostavljeni. Sta sve um moze nismo ni svesni. Nosimo glavu na ramenima a u sustini je ne koristimo. Pamcenje cinjenica, ucenje teorija, resavanje zadataka, ucenje zanata… Ubedjen sam da je to kao kada bi kompjuter najnovije generacija, sa procesorom koji ubija, koristili da njime sabiramo, oduzimamo, mnozimo i delimo. Mogucnosti ljudskog mozga daleko su vece. Smatram licno, recimo, da bolesti ne postoje. Tj.da ne bi postojale kada bi covek umeo da koristi silu koja mu je data. Bezbroj je banalnih primera oko nas koji mi ovo uvek iznova potvrdjuju.
Padaju mi na pamet dve situacije iz mog zivota. Godinama mi se desavalo da mi u snu utrnu ruke. Potpuno. Probudi me taj neprijatan osecaj. Dugo sam mislio da se to desava kada drzim glavu na rukama. Vremenom sam utvrdio da to nije slucaj. Prosto se desavalo tako. Pre desetak godina komsiji a ujedno i mom instruktoru voznje , postavljena je dijagnoza- multipla skleroza. Razgovarali smo jednom prilikom o tome i rekao mi je da je jedan od prvih simptoma koje je osetio trnjenje ruku nocu. Ispitah ga sta je osecao, kako mu se to i koliko cesto desavalo. Na sopstveni uzas shvatih da je to potpuno isto kao i kod mene. Ne bese mi bas lako. Sta se desilo posle tog razgovora? Od tada mi se to trnjenje ruku nije dogodilo apsolutno nikad vise. Evo vec 10 godina. Sta je u meni izazvalo to saznanje ni dan danas ne znam. Sta je strah prespojio u mom mozgu samo Bog zna.
Druga neobicna situacija tice se mojih snova. Godinama sam sanjao isti san. Kako lomim zub jedinicu. Ti snovi znali su biti toliko realni da sam mnogo puta morao ustati i na ogledalu proveriti da je zub na svom mestu. To se ponavljalo godinama sve do dana kada taj zub nisam zaista slomio. Bas taj koji sam godinama sanjao. Od tog momenta taj san je prestao. Nikada vise nisam sanjao nista slicno. Malo je to tesko racionalno objasniti.
Mnogo je siroko polje tog neobjasnjivog. Pre bih rekao nama neshvatljivog. Da li je uopste moguce ovo o cemu ja mastam, da se mentalni potencijal coveka potpuno iskoristi, pokazace nam buducnost. No, uveren sam da postoji zaista ogroman prostor za napredak u tom smeru.
2 Komentari
Dobra priča. Šteta je što ne koristite naše znake! Ovako deluje, oprostite, jako nepismeno!
Boze moj. Moramo i mi nepismeni da zivimo. Podnesite nas nekako. 🙂