BRAĆA 3. DEO-Ilija M. Popović – Pop
Rvemo se za poslednje stope srpske zemlje. Ne odmeravamo se ovde samo kao prošli i sadašnji narodi, nego i kao ljudska bića, da kroz smrtno rvanje potvrdimo volju za životom i budućnošću. Ne govorim to da bih istoriju ja pisao, jer sam raščerečen između ideala i stvarnosti ali pamtim previše zla da bih mogao da ćutim.
Sramota je dušu svoju prodati, sili se pokoriti, obrazom umaknuti. Svako može da izda, no se postavlja pitanje koliko je sam sebe izdao i može li se posle među ljude vratiti. Nije sve u maču i oko mača. Ko zna hoćemo li se kao ljudi obnoviti? Dok je i prst bratski slobodan i mi smo slobodni, a slobodni možemo biti samo časno. Ako smo, a jesmo, jedan komad i jedna duša, što se onda komadamo i dušu delimo? Neće nam je niko sastaviti bez mi sami da ima pameti, no sva je prilika da nema. Mnogi bi pomogli da se podelimo i zatremo ko da nas nikad bilo nije. Na nama je hoćemo li ih pustiti. Nije ovo kolo sa nevestama, no smrtni koštac ljudi i naroda. “Da je iđe brata u svijetu, da zaplače ka da bi pomogo” kaze naš slavni pesnik. Muci srpskoj i nesreći kraja nema, no dajte da se u jadu i nesreći ko braća pogledamo, jer nam je isto sa obe strane ganice.
Nije od mora do Dunava prostrano ko u narodnoj pesmi. Još ne znamo svoje moći, a nemoći imamo koliko za izvoz i još stojimo sa obe noge u srednjem veku. Evo da svučemo sa sebe sve što nije naše ostali bi goli ko pršuta, bez britve oko pasa da se sa njom od stida prekoljemo. Nismo se ni opanaka ni obojaka trsili a bi da se bratstva trsimo. Eh da nam je pameti koliko junaštva i da nam je sloge koliko kavge, đe bi nam kraj bio. Oko kakvih se jada natežemo i šta nam sve na um pada. Gotovi smo noževe jedan na drugoga izvaditi, a đedove su nam na Mojkovcu jedan jad i jedna muka u večiti bratski zagrljaj sastavili.
Nas je Bog zaboravio i dosudio nam da se sa zlom nosimo doveka, a ponajviše sa onim u nama samima. Oko čega se prepiremo? Ko je više ono što smo zajedno. Ko je više brat bratu a ko nije. Ko je više kriv a ko više prav? Svađaju se Srbi oko smrti, oko toga ko će kome pre srce izčupati. Kao da možemo i bez glave i bez duše. Do duše bez glave se može, ako je damo za dušu i obraz. Gazili su nas i gori i jači, pa smo ko najviši iz tih muka izlazili, a danas sami sebe više gazimo no nas je iko gazio.
Da ste nekim slučajem pred samu bitku na Mojkovcu upitali bilo kojeg borca da li će Crna Gora izgubiti taj rat, odgovor bi u većini slučajeva bio potvrdan, jer su skoro svi bilo svesni svoje neopremljenosti i vojnih nedostataka, ali da ste ih pitali da li upkos tome treba da se biju sa švabom, mnogi bi se začudili tom pitanju. Niko nije smatrao bitku ni besmislenom ni nekorisnom, ali su svi znali jedno – tu i na tom mestu i tog trenutka se čuva i obraz i bratstvo. A ima li išta svetije od toga?
Crni se oblaci nadvijaju sa obe strane granice. Niđe nikoga da ih rastera, a oni kao u nekom horor filmu, sve tamniji i sve gušći, stvaraju neviđeni mrak i spremaju se da na nas prospu sav usud sa ovoga i onoga sveta. Da na nas prospu sve ono što niđe drugo ne bi mogli prosuti.
nastaviće se…
Nema komentara